Jezik je više od pukih riječi – to je identitet, naslijeđe i most između generacija. U Bosni i Hercegovini (BIH), zemlji s bogatom jezičkom i kulturnom tapiserijom, pravo na jezik postalo je bojno polje. Od političkih sporova do stvarnih posljedica za učenike, borba za jezička prava odražava dublje tenzije koje nastavljaju oblikovati naciju.
Pravni status jezika u Bosni i Hercegovini
Ustav Bosne i Hercegovine ne reguliše eksplicitno upotrebu službenih jezika na državnom nivou. Međutim, preambula utvrđuje princip konstitutivnosti naroda, što uključuje priznavanje kolektivnih prava, kao što je jezik, kao suštinskog dijela nacionalnog identiteta.
Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (FBIH) priznaje bosanski, hrvatski i srpski kao službene jezike, a latinicu i ćirilicu kao službena pisma. Međutim, na kantonalnom nivou javljaju se nedosljednosti. Ustavi nekoliko kantona - uključujući Zapadnohercegovački, Hercegovačko-neretvanski, Posavski i Kanton 10 - marginaliziraju srpski i bosanski jezik označavajući "hrvatski i bošnjački" kao službene jezike. Ova terminologija je u suprotnosti s presudom Ustavnog suda iz 1998. godine, koja je termin "bošnjački jezik" proglasila neustavnim.
U Republici Srpskoj, Ustav priznaje jezike srpstva, bošnjaštva i hrvatstva kao službene. Međutim, u praksi, bošnjačkoj djeci je uskraćeno pravo da uče svoj jezik pod nazivom "bosanski" i moraju prihvatiti oznaku "Jezik bošnjačkog naroda". To je direktno u suprotnosti s ustavnim garancijama jezičkog samoodređenja i izvor je dugogodišnjih pravnih sporova i protesta.
S druge strane, Distrikt Brčko nudi inkluzivniji model, priznajući bosanski, hrvatski i srpski kao službene jezike sa ravnopravnim statusom.
Utjecaj na obrazovanje i svakodnevni život
Jezička diskriminacija u BiH proteže se izvan pravnih dokumenata – ona utiče na svakodnevni život, posebno u obrazovanju. Škole u Republici Srpskoj uskraćuju učenicima pravo da uče na bosanskom jeziku, prisiljavajući ih na nametnuti jezički identitet. Slično tome, određeni kantoni u Federaciji ne osiguravaju jednak status srpskom i ćiriličnom pismu, što dodatno produbljuje etničke podjele.
Za manjinske zajednice, poput Roma, situacija je još teža. Ne postoji strukturirano obrazovanje na romskom jeziku, a kulturna svijest o njihovom jezičkom naslijeđu ostaje izuzetno ograničena. Nedostatak institucionalne podrške ubrzava nestanak manjinskih jezika, doprinoseći gubitku kulturnog identiteta.
Zašto je važno priznati jezička prava
Mogućnost slobodne upotrebe vlastitog jezika je temeljno ljudsko pravo. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i Evropska konvencija o ljudskim pravima naglašavaju pravo na jezičko izražavanje u javnoj i privatnoj sferi. Historijski gledano, potiskivanje manjinskih jezika korišteno je kao sredstvo asimilacije, što je često dovodilo do kulturne erozije i isključenosti.
Neuspjeh u priznavanju jezičke raznolikosti potiče nepovjerenje i produbljuje etničke i nacionalne podjele. Priznavanje i zaštita jezičkih prava potiče inkluzivnost, gradi međusobno razumijevanje i igra ključnu ulogu u dugoročnim naporima za izgradnju mira u postkonfliktnim društvima poput BiH.
Ključne presude Evropskog suda za ljudska prava o jezičkim pravima
Iako jezička prava nisu eksplicitno navedena u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, ona su zaštićena članom 2. Protokola br. 1, koji garantuje pravo na obrazovanje, i članom 14. koji zabranjuje diskriminaciju.
Jedan značajan slučaj, Belgian Linguistics Case, uključivao je djecu koja govore francuski u regijama Belgije u kojima se govori holandski, a kojima je bilo uskraćeno obrazovanje na njihovom maternjem jeziku. Evropski sud za ljudska prava presudio je da je ovo ograničenje diskriminatorno i da krši Konvenciju. Ovaj presedan potvrđuje da države moraju osigurati jednak jezički pristup obrazovanju.
U drugom slučaju Altınay protiv Turske, utvrdio je da su promjene u sistemu prijema na univerzitete nesrazmjerno uticale na određene jezičke grupe. U presudi je naglašeno da čak i prilikom provođenja širokih obrazovnih reformi, vlade moraju osigurati da nenamjerno ne diskriminiraju na osnovu jezika.
Neophodne reforme za osiguranje jednakih jezičkih prava u BiH
Da bi Bosna i Hercegovina postigla istinsku jezičku ravnopravnost, moraju se provesti sljedeće mjere:
- Harmonizacija kantonalnih ustava – Usklađivanje odredbi kantonalnih ustava s Ustavom Federacije kako bi se eliminisale diskriminatorne jezičke politike.
- Izvršenje sudskih presuda – Osiguranje poštivanja zakonskih odluka koje potvrđuju pravo na jezičku samoidentifikaciju i obrazovanje na maternjem jeziku.
- Svijest i obuka Svijest i obuka – Edukacija vladinih službenika, prosvjetnih radnika i javnih službenika o zakonskim obavezama u vezi s jezičkim pravima.
- Pojašnjenje pravnih termina – Uspostavljanje autoritativnog tumačenja termina „jezik bošnjačkog naroda“ kako bi se spriječila njegova zloupotreba kao sredstva isključivanja.
- Aktivno pravno zastupanje – Podsticanje pojedinaca da se suprotstave jezičkoj diskriminaciji putem pravnih kanala, kao što su žalbe institucijama za ljudska prava i strateške parnice.
Završne misli: Jezik kao most, a ne prepreka
Nažalost, jezički sporovi u Bosni i Hercegovini ostaju duboko politizirani. Umjesto da bude ujedinjujući kulturni element, jezik se često koristi kao oružje za održavanje podjela. Međutim, postizanje pune jezičke jednakosti je ključno za njegovanje povjerenja, društvene kohezije i izgradnje mira u zemlji.
Prihvatanjem jezika kao sredstva kulturnog izražavanja, a ne političke odvojenosti, BiH se može kretati ka inkluzivnijem i pravednijem društvu. Izazov sada je hoće li kreatori politika i institucije poduzeti potrebne korake kako bi osigurali da jezička prava ne budu samo teorijske garancije, već praktična realnost za sve građane.